Ali opet sam se sjetila realnosti, koja mi je govorila da ne zaboravim da moj san ostavim netaknutim, i da ne padnem u zamke sudbine.
Ponovo sam veran svojim snovima, i to je taj užas. Zato što sve ide kako sam želeo i znam da će uskoro sve biti uništeno.
Svaki čovek shvata kada se nalazi u opasnosti; počinje neobično da se ponaša, da sluti, da njuši nešto u vazduhu. I pokušava samog sebe da zavara, jer misli da neće uspeti da se suoči...
Objasnio mi je da se patnja javlja onda kad očekujemo da nas drugi vole onako kako smo mi to zamislili, a ne onako kako ljubav treba da izgleda – slobodna, nesputana, da nas usmjerava...
Ponavljam: to je ljudska sudbina. Otkad smo izbačeni iz Raja, ili patimo, ili teramo nekoga da pati, ili posmatramo patnju drugih.
Kada pređe granicu bola duh ojača. Želje iz svakodnevnog života gube smisao i čovjek se pročišćava. Patnja dolazi od želje, a ne od bola.
Shvatam da patnja, kada ne može biti izbjegnuta, služi da bi me natjerala da napredujem u pravcu pobjede.
Želim ti reći da te volim, jer si mi otkrio radost ljubavi.
Premrla je od straha kad ga je vidjela da joj prilazi, strepeći da ne sazna koliko ga voli, koliko ga je čekala, koliko je sanjala da ga uhvati za ruku.
Dovoljno je voljeti ga, biti sa njim u mislima, i obojiti ovaj tako lijep grad njegovim koracima, riječima, nježnošću.