Lagano se bore nanose, malo šta je još po starom, al’ okice, moje šokice, manđijaju istim žarom.
Lagano se bore nanose, malo šta je još po starom, al’ okice, moje šokice, manđijaju istim žarom.
Lagano se bore nanose, malo šta je još po starom, al’ okice, moje šokice, manđijaju istim žarom.
Rekoh joj, normalno, kako bih s tobom da sam trezan. Trezan sam tako bezvezan.
Mogla si mi baš i reći neke reči nagle. Oči su mi, znaš, pune one iste magle.
Ima puno ljudi koji su od mene više zaradili. Svaka čast. Ali nema ih puno koji su od mene više potrošili. Tek da se zna.
Ne pitaj šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo, ne pitaj da li se kajem.
Čudni su magneti u nama. Ništa nas ne privlači tako dobro kao odbijanje.
Bila je moja zlatna šansa, a tek sam načeo svoj krug. Moj mali verni Sančo Pansa, moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug.
I ne znam zašto se posle svega uvek vraćam tvojoj nesavršenosti. Valjda je to ljubav, mila.
Poznajem ja nju mnogo bolje nego ona sebe. Nije ona toliko dobra koliko se čini prijatelju veruj mi. Dapače.
Bila je neko kome sam verovao, neko jak i miran. Neko bolji od mene. Znala je moje najgore strane, a i dalje me je volela. Ali bila je. Sad je nekom drugom.