Meša Selimović citati
Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji.
Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir.
Malo je šta mijenjao u životu, jednom izabranu stazu teško je napuštao. A zašto bi je i napuštao? Život nije promjena već trajanje. Promjene su nered i zato protiv života. Ni rđav put nije lako napustiti, a ako je dobar, zašto bi ga mijenjao?
Zar niko ne može da pobjegne od svoje prošlosti? Zar ljudi moraju da se okreću u krugu, nesposobni da izmijene sudbinu koja im je unaprijed određena? I koliko je krvno i psihološko naslijeđe sreća ili nesreća, napredak ili zaustavljenje.
Teško je vjerovati, ali je istina, bio sam duboko ganut. Zato što me
se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista
srca.
Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala, a ja možda ne bih otišao iz sela.
Osmehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo, verovao da u životu nema samo pobeda i poraza, da postoji i disanje, i gledanje, i slušanje, i reč i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji mnogo zavisi samo od nas.