Miroslav Mika Antić citati
Čini mi se da je sa najdražim gradom kao i sa najdražom ženom: hteli smo da pobegnemo da ne bismo još više, ko zna po koji put, dodali nešto vrtoglavo na već vrtoglavu gradjevinu svojih najtoplijih intimnosti.
Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je sine moj, imati neuredan um.
Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač, lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoće.
Ovde ti ostavljam dve prazne strane, jer ne umem da napišem pesmu o srcu. Molim te, napiši je sam. Ti to znaš bolje od mene. I zalepi svoju sliku.
Goreli smo, al’ nismo postali pepeo sivi od kojeg bujaju žita i obale u cvatu. Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi, od svih ostalih živih na ovom žilavom svetu.
Izgleda, prestao sam da volim. Počeo sam da mislim ljubavlju. Izgleda da sam izdao najlirskije u sebi. Počeo sam da mislim osećanjima.
Kada te nema jer tako hoću, zaledim osmeh, u sebi kažem ime, udahnem duboko i pomislim: tako mi nedostaješ.