Momo Kapor citati
Traži se jedna polovna nedelja,bez vesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav.
Ljubav… Ona je teška kao bolest i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostanu ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali.
Kuće izgore, imanja propadnu, novac se zameni, biblioteke rasture, ali mesto rođenja uvek ti je upisano u pasoš ma gde putovao.
Ne volim tipove koji su neljubazni i nadmeni samo prema kelnerima, jer prema svima višim od sebe moraju da budu preljubazni.
Roditelji nas ne razumeju, devojke u koje smo zaljubljeni ne uzvraćaju nam ljubav, prijatelji nas izdaju, čini nam se da smo najnesrećnija i najružnija bića na svetu; pružamo ruku prema polici sa knjigama i, gle! – već iz prvog poglavlja počinje da nam govori neki davno umrli brat, neko tako sličan nama, sličniji od bilo koga u porodici i razredu: “Ne daj se, mali! Svi ljudi na zemlji prolazili su kroz iste stvari, drži se, mi smo s tobom!”
Knjige nas tako uče najvažnijoj lekciji: kako da ih jednoga dana odbacimo i zakoračimo u život!
Postoji jedan jutarnji čas posle svake neprospavane noći kada se dodirne samo dno greha. To je onaj trenutak kada se na usnama osećaju posledice duhovitih dosetki, a u grlu skrama gorčine od ludorija i ispovesti, da ne govorimo o grižoj savesti dok se gleda pošteni narod kako upravo odlazi na posao.
Čovek može da nađe koliko god hoće prijatelja sa kojima će da priča, ali malo je onih sa kojim će da ćuti.