Đorđe Balašević citati

Eh, da mi je znati gde je, dal’ se seti kada veje, il’ u inat drugog ljubi tad?

Nekad potrošimo mnogo snage i vremena pokušavajući da prežalimo. Neki prežale, neki ne prežale, a neki shvate da nisu ni imali za čim da žale. Njima je najteže.

Ne, ne mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Ali, mogu reći da je to bila ljubav na taj pogled, pa koji je da je.

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu, pokazala mi je u koju zvezdu treba da se zagledam. I tako, eto ti pesma, ludo jedna.

Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a sasvim drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.

Takve su, znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša.

Da su žene odlučivale o nekim stvarima, svet bi izgledao lepši. Možda bi bilo malo čupanja za kosu, ogovaranja i drugih stvari, ali definitivno ne bi bilo ovoliko krvi i zla koliko smo mi muškarci posejali.

S tugom jednostavno treba umeti. Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, uporno se moraš praviti da je ne primećuješ, pa će se kad-tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola. I pazi, pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu i onda si gotov. Jer Tuga nikad ne zaboravlja lica galantnih mušterija. I nikad te više neće zaobići.

Jedan život, miran, tih. Nekad bacim kartu ili napišem stih, stvari teku ja se držim izvan njih.

Bila je neko ko ne zna ostati. I nije ostala, nikada. A voleo sam je. I ona je mene volela. Svi su to znali, osim nas.